Autori: ZEZ-ovci – Sandra Vlašić (suradnica za sadržaj i copywriting), uz doprinos Mislava Kirca (programskog koordinatora)
22.9.2023. – Živim u zgradi na području Maksimira i nemam prikladan krov za postavljanje solarne elektrane, a želim biti dio energetske tranzicije. Slično razmišljaju i moji susjedi u istoj situaciji, a ima i zainteresiranih roditelja u kvartovskoj školi u koju nam idu djeca. Zamišljam kako bi bilo dobro kada bi se mogli priključiti „Sunčanoj energetskoj zajednici Maksimir“ i uložiti u zajedničke solarne elektrane u kvartu kao svoj „četvrti mirovinski stup“. Mogli bi proizvoditi električnu energiju iz elektrana na stadionu, na krovu bazena Svetice, na krovovima zgrada KBC-a Rebro, Ekonomskog fakulteta i niza škola duž Zvonimirove ulice. To bi moglo biti barem 1-2 megawatta snage, što godišnje proizvede električne energije za potrebe gotovo 500 kućanstava. Ulaganje bi nam se isplatilo za manje od deset godina, a zatim bi imali dodatni prihod od proizvedene struje. Dio struje dali bi na besplatno korištenje susjedima za koje brine Centar za socijalnu skrb, dio za punionicu javnih bicikala, a dio prihoda uložili bi u održavanje javnih drvoreda, Maksimir i novo zelenilo koje ljeti ublažava nesnosne vrućine. Elektrane bi projektirale i postavile lokalne tvrtke, a uz njih bi kroz stručnu praksu učili i sudjelovali srednjoškolci koji bi kasnije radili na održavanju i imali prvi pravi posao u struci.
Sigurno bi to pokrenulo i susjedne kvartove – Dubravu ili Novi Zagreb. Ali o tome sada mogu samo sanjati jer su energetske zajednice građana u puno nepovoljnijem položaju u odnosu na druge investitore na tržištu i sve te krovove će na javnom natječaju zauzeti solari u vlasništvu raznih privatnika, korporacija ili „odlikaša s ušteđevinom“ koji će prihod staviti u svoj džep, a da zajednica od toga neće imati ništa. Njima je put administrativno i financijski mnogo jednostavniji, i jedna mala Sunčana zajednica građana kraj njih ne može dobiti svoju priliku. Pa što je potrebno da to ne bude tako?
Zajednice obnovljive energije i energetske zajednice građana
Ili kraće, energetske zajednice, predstavljaju način organiziranja građana koji žele zajedno sudjelovati i realizirati energetski projekt na temelju otvorenog i demokratskog sudjelovanja i upravljanja. U tom smislu, energetske zajednice predstavljaju novu vrstu tržišnog aktera, te drugačiji način i pristup poslovanju, što je prepoznato kroz EU direktive i hrvatsko zakonodavstvo. Njihova primarna svrha nije stvaranje profita već pružanje okolišnih, društvenih i ekonomskih koristi svojim članovima što čine kroz uključivanje građana i lokalnih zajednica u gospodarsku i energetsku aktivnost s nekomercijalnim ciljevima. Radi se o svojevrsnoj društvenoj inovaciji.
Iako energetske zajednice nude brojne društvene i okolišne prednosti, njihove posebnosti kao što su otvoreno sudjelovanje, demokratsko donošenje odluka, usmjerenost na društvo i okoliš te ograničen pristup financiranju neminovno stvaraju veće investicijske i operativne troškove za razvoj projekata.
S kakvim se sve preprekama suočavaju energetske zajednice i zašto im treba specifično poticajno okruženje i financijske sheme?
Više kamatne stope i otežan pristup kapitalu
Financiranje projekata energetske zajednice u pravilu je skuplje. Zbog svoje otvorene prirode i demokratskog upravljanja, energetske zajednice donose veći percipirani rizik, što posljedično znači veće kamatne stope po kojima se energetske zajednice mogu zaduživati pri financijskim institucijama. U mnogim slučajevima im je pristup kapitalu kod banaka u potpunosti spriječen, zbog čega su prisiljene okrenuti se skupljim metodama financiranja. Energetske zajednice često nemaju kolateral (instrument osiguranja kredita), kreditnu povijest ili jamstva koja mogu ponuditi konvencionalne tvrtke ili velike korporacije, što ponovno povećava njihove troškove financiranja.
Potreba za angažmanom konzultanata
Energetske zajednice često djeluju u regulatornom okruženju koje nije prilagođeno njihovim jedinstvenim karakteristikama, zakonski nametnutim ograničenjima i potrebama. Ova pravna nesigurnost i kompleksnost u poslovanju često zahtijeva angažiranje pravnih stručnjaka ili konzultanata kako bi se osigurala usklađenost s propisima, što dodatno povećava njihove troškove.
Raznoliko članstvo i potreba za edukacijom
Otvoreno i dobrovoljno sudjelovanje, temeljna karakteristika energetskih zajednica, potiče raznolikost u članstvu i otvara mogućnost sudjelovanja široj zajednici. Ovo je svakako prednost, ali dolazi s izazovima koji posljedično povećavaju investicijske i operativne troškove u odnosu na postojeće tržišne sudionike. S obzirom na to da članovi dolaze s različitim razinama znanja i iskustva u proizvodnji energije, potrebno je izdvojiti znatna sredstva i vrijeme za kontinuiranu edukaciju postojećih i potencijalnih članova. Trošak organiziranja redovitih radionica, seminara i programa kako bi se osiguralo informirano donošenje odluka može biti znatan, posebno u usporedbi s konvencionalnim tvrtkama koje nemaju ovakvu vrstu brige i mogu sve svoje resurse trošiti samo na tehničku i administrativnu realizaciju projekata.
Kompleksniji procesi donošenja odluka
Demokratska priroda energetskih zajednica predstavlja dodatnu razinu složenosti. Odlučivanje po načelu ‘jedan član, jedan glas’ osigurava pravednu zastupljenost, ali dovodi do kompleksnijih procesa donošenja odluka. Vrijeme i resursi potrebni za pripremu sjednica skupštine, konzultacije i težnja postizanju konsenzusa povećavaju administrativne troškove u razvoju projekata. S druge strane, konvencionalne tvrtke imaju pojednostavljene procese donošenja odluka koji su brži i jeftiniji.
Prioriteti dodane vrijednosti
Energetske zajednice daju prioritet društvenim i ekološkim ciljevima u odnosu na stvaranje profita. To znači da će često odabrati korištenje skupljih, ali ekološki prihvatljivijih tehnologija ili materijala, pridonoseći većim troškovima. Uz to, energetske zajednice će u pravilu odabrati lokalne proizvođače i tvrtke projektante i izvođače kako bi doprinijeli lokalnom gospodarstvu, što također može povećati troškove.
Kada sve to zbrojimo, vraćamo se na početnu tvrdnju koja kaže da je financiranje projekata energetske zajednice u pravilu skuplje, ali i donosi dodatne vrijednosti za zajednicu.
Nekoliko primjera troškova energetskih zajednica i konvencionalnih tržišnih sudionika u Europi
Podaci su indikativni i stvarni troškovi mogu značajno varirati ovisno o specifičnim okolnostima svake energetske zajednice i lokalnog regulatornog okvira.
- Troškovi ulaganja: Studija Njemačke udruge solarne industrije (BSW-Solar) iz 2018. pokazala je da manji solarni projekti za koje je razumno pretpostaviti da će ih razvijati energetske zajednice imaju troškove od oko 1200 do 1400 € po instaliranom kW, dok veći projekti koji u pravilu izlaze van interesa energetskih zajednica imaju znatno niže troškove od oko 800 do 900 € po instaliranom kW. To ukazuje na razliku u cijeni troškova procesa instalacije do 50% za manje projekte.
- Troškovi financiranja: Prema izvješću Europske federacije energetskih zadruga (REScoop.eu) iz 2020. godine, energetske zajednice često se suočavaju s višim kamatama od tradicionalnih tvrtki zbog percipirane rizičnosti i nedostatka utvrđene kreditne povijesti. Konkretno, studija REScoop.eu iz 2018. pokazala je da su zadruge obično plaćale kamatne stope između 5% i 10%, u usporedbi sa stopama od 3% do 5% koje uživaju konvencionalne tvrtke.
- Operativni troškovi: Podaci iz studije iz 2019. koju je naručila Europska komisija procjenjuju da su operativni troškovi za male fotonaponske instalacije oko 20 do 25 € po kW godišnje, dok se procjenjuje da velike instalacije imaju operativne troškove od oko 15 do 20 € po kW godišnje, što ukazuje da se projekti manjeg opsega na koje ciljaju energetske zajednice suočavaju i do 30% većim operativnim troškovima.
- Administrativni troškovi: Iako je teško kvantificirati točne administrativne troškove procesa demokratskog odlučivanja u energetskim zajednicama, studija Community Power Coalition iz 2020. sugerira da su energetske zadruge trošile do 20% svog ukupnog proračuna na administrativne zadatke, u usporedbi s oko 10% za konvencionalne tvrtke.
Što je potrebno da bi energetske zajednice dobile svoju priliku na tržištu?
Iako energetske zajednice mogu igrati ključnu ulogu u postizanju održivih i uključivih energetskih sustava, njihove posebnosti dovode do viših troškova ulaganja i operativnih troškova u usporedbi s tradicionalnim sudionicima na tržištu. A rješenja za to postoje, samo još nisu u potpunosti zaživjela.
Na primjer, potrebno je uspostaviti financijsku shemu za energetske zajednice (eng. Community Energy Financing Scheme ili kraće CEFS), program financiranja kojim se podržavaju projekti energetske tranzicije u kojima aktivno sudjeluje lokalna zajednica, bilo da se radi o proizvodnji i dijeljenju ili prodaji održive energije iz obnovljivog izvora, o održivoj mobilnosti ili pak energetskoj učinkovitosti.
U Hrvatskoj, kao i u većini europskih država, CEFS sheme nisu uspostavljene, što je nakon provedenog istraživanja zaključio tim projekta “Pristup kapitalu za građansku energiju – ACCE” u kojem sudjeluje i Zelena energetska zadruga (ZEZ). ACCE je projekt koji financira Europska komisija s ciljem stvaranja standardnih shema financiranja bez prepreka za energetske zajednice diljem Europe. Glavni zaključci ACCE istraživanja ističu nedostatak ili nepostojanje programa financiranja koji u potpunosti ispunjavaju kriterije CEFS-a, a time i posebne potrebe za financiranjem energetskih zajednica diljem Europe. Kriteriji se odnose na ciljeve projekata i uključenost građana, kreiranje pozitivnih vrijednosti za zajednicu, na tip organizacija koje upravljaju shemom, na porijeklo novca te vrstu i transparentnost financiranja.
Specifična financijska shema nužna je kako bi se prevladale financijske prepreke s kojima se zajednica ne može sama uhvatiti u koštac, jer radi se o drugačijim projektima za koje je potrebno prilagoditi kriterije i uvjete natječaja kako bi mogle ostvariti potpore. Konkretno, potrebno je smanjiti ili ukloniti obavezu davanja bankovnih garancija i jamstava jer zajednice obnovljive energije u pravilu ne mogu zadovoljiti visoke zahtjeve koji se postavljaju konvencionalnim tržišnim sudionicima.
Zatim, pri izračunu referentnih cijena za dodjelu tržišne premije i zajamčene otkupne cijene, potrebno je uzeti u obzir sve posebnosti koje odražavaju stvarne troškove koje snose energetske zajednice.
I građani žele svoju šansu!
Prepoznavanje ovih dodatnih troškova i pružanje odgovarajuće financijske potpore omogućit će razvoj energetskih zajednica i postizanje nacionalnih energetskih ciljeva, bez ugrožavanja načela otvorenog sudjelovanja, demokratskog donošenja odluka i usredotočenosti na društvene i ekološke ciljeve.
Ovime ne tražimo ništa što već nije u skladu sa Zakonom o obnovljivim izvorima energije i visokoučinkovitoj kogeneraciji (članak 52., stavak 4) koji propisuje uspostavljanje poticajnog okvira za promicanje i olakšavanje razvoja zajednica obnovljive energije te tako osigurava uklanjanje neopravdanih regulatornih i administrativnih prepreka. Isti zakon propisuje kako će se pri izradi programa potpore uzimati u obzir posebnosti zajednica obnovljive energije (članak 52., stavak 6) kako bi im se omogućilo da se pod jednakim uvjetima natječu za potporu s drugim sudionicima na tržištu.
Jednostavno, građani mogu osigurati dugoročnu, čistu i povoljnu energiju, što nas čini otpornijima na krize i skokove cijena, te trebaju dobiti priliku da sami o tome odlučuju. Solarne zajednice građana žele biti dio energetske tranzicije i trebaju dobiti svoju šansu. I to ne samo zato što tako piše u zakonu već i zbog svih nas građana, bili mi iz Maksimira, u Novom Zagrebu, na Cresu, u Špičkovini ili riječkoj Drenovi!
